KIKLA

KIKLA

Kikla je najmlađi tip narodne nošnje koji se do današnjeg dana sačuvao u svakodnevnoj upotrebi.
Sašita je od kupovnog višebojnog platna, često s utisnutim cvetekima ili drugim ornamentima.
Kroj kikle razlikuje se od kroja narodne nošnje sašivene od domaćeg platna. Tako kikla (rubača) ima dodatak zvan modrac. To je gornji dio kikle, s naramenicama i s otvorenim dijelom na prsima koji se veže panklinima i tako spaja u cjelinu.

Ispod modraca nosi se oplećek, a u novije vrijeme zamjenjuje ga bluza, novija varijanta gornjeg dijela nošnje. Bluza se nosi na modrac, pa ga pokriva u cijelosti. Za razliku od oplećka, bluza može biti i kratkih rukava. Fertun je istoga kroja kao i kod debelog rubja.

Točno vrijeme nastanka kikle kao odjevnog predmeta žena župe Samobor ne može se točno odrediti. Na najstarijim fotografijama s kraja 19. i početka 20. stoljeća vide se seoske žene u kiklama.
Prema svjedočenju obitelji Glückselig, Agneza Branuis udana Glückselig je kreirala seljačku nošnju, prozvanu kikla, prema tadašnjoj modi alpskih zemalja. Zadržala je u kroju starinsku rubaču na koju je dodala modrac ispod kojeg se nosio oplećek. Uz fertun, takva je nošnja ubrzo postala moda onoga vremena. Nosila se gotovo do poda, do koščice – gležnja noge, kasnije je skraćivana, da bi se danas nosila malo ispod koljena.
Tkanine od kojih su se izrađivale kikle, fertuni i bluze bile su različitih boja. Kikla i bluza su mogle biti od istog materijala i iste boje, ali je fertun tada bio drugačije boje. Kao i kod debelog i tenkog rubja, ispod kikle se obavezno nosila dolnica (podsuknja) za svaki dan, a za k maši i dvije dolnice, od kojih je jedna bila duža, a druga kraća, kako bi kikla lijepo i svečano stajala na tijelu žene.
Kikla daje identitet našem gradu, proštenjima, procesiji u Mariji Bistrici. Kad žene u kiklama ispune svetište u Mariji Bistrici, svi znaju da su na svoje godišnje zavjetno hodočašće došli Samoborci.